Neprežaljeni propovjednik soula

Macon, grad u srcu Georgie, ali i u srcu američkog dubokog Juga, ovoga rujna slavi 75. obljetnicu rođenja Otisa Reddinga. No njegov rođendan i opus nisu lokalna, nego globalna stvar: riječ je o jednome od najutjecajnijih soul-pjevača u povijesti popularne glazbe. Ako bismo tražili utjelovljenje žanra, Redding je prvi na listi kandidata, ili barem pri samu vrhu.

Iako je od početka šezdesetih do prerane smrti 1967. imao dovoljno potencijala za status zvijezde, Redding je sve do potkraj života uživao popularnost ograničenih razmjera. Bio je više cijenjen nego slavan, a njegovo ime nikada nije postalo opće mjesto mainstream pop-kulture u smislu u kojemu je to pošlo za rukom Arethi Franklin ili Jamesu Brownu. No njegovo je značenje za evoluciju soula i – posredno – rock and rolla, nemjerljivo. Bavio se producentskim i aranžerskim radom, ali njegovi se domašaji najčešće procjenjuju na osnovi sugestivne vokalne interpretacije i istančana autorskog rukopisa.

Otis Ray Redding Jr. rođen je 9. rujna 1941. u Dawsonu, Georgia, a prva glazbena iskustva stjecao je u zboru lokalne baptističke crkve. Bio je pjevač u školskom bendu i svake nedjelje zarađivao šest dolara na radijskoj postaji u Maconu, navodeći utjecaje Sama Cookea i Little Richarda kao presudne. „Da nije bilo Richarda, danas ne bih bio ovdje. U glazbu sam ušao zahvaljujući njemu – on je moja inspiracija“, rekao je u jednom intervjuu. „Želio sam pjevati poput njega, njegov rock and roll, u kojemu ima i mnogo soula.“.

Nastao u velikim gradskim središtima sintezom gospela, rhythm and bluesa i popa, soul je – osobito u prvoj razvojnoj fazi, šezdesetih i početkom sedamdesetih – uspio artikulirati autentičan kulturni identitet novog naraštaja obojene Amerike. No kao i u slučaju bluesa, folka i country & westerna, evolucija soula tekla je usporedno s razvojem rock and rolla, pa su se i ta dva žanra zbog prirodne bliskosti dodirivala u mnogim vitalnim točkama. Terminski, soul-glazba kao kombinacija gospela, rhythm and bluesa i popa, odnosno kao idiom koji ujedinjuje spiritualnost i sekularne stihove (gdje je Bog zamijenjen senzualnijim, ovozemaljskim motivima), prvi se put spominje 1961. Tijekom tog i sljedećeg desetljeća pioniri žanra poput Raya Charlesa, Jackieja Wilsona i Sama Cookea te poslije Arethe Franklin, Ala Greena i ostalih njegovih protagonista, soul su učinili komercijalno relevantnim i kreativno ravnopravnim sastavnim dijelom popularne glazbe dvadesetoga stoljeća.

Šezdesetih, soul postaje jedan od brojnih izvora nadahnuća rock-glazbi, koja je počela širiti svoje stilske obzore, pa je u tom procesu djelomice izgubio ekskluzivnost za crnu publiku. Granice između dva dotad odvojena svijeta počele su gubiti značenje, a donekle neobičnom ostaje činjenica da su se nevidljive, ali uvijek prisutne crte razdvajanja, povučene između crnih i bijelih glazbenika te njihovih slušatelja, intenzivnije i brže počele topiti upravo na Jugu: u diskografskoj kući Stax.

U umjetničkom smislu, Redding je prezirao kompromise. Imao je uočljiv dar za skladanje i aranžiranje, a te će kvalitete prvi put biti zapažene početkom šezdesetih u Maconu, tijekom angažmana u sastavu gitarista Johnnyja Jenkinsa, The Pinetoppers. Kad je u listopadu 1962. Jenkins dobio priliku da snimi vlastiti materijal u studijima Stax, i Otisu je ustupljen dio termina. Rezultat tog sessiona njegova je prva prava autorska skladba – balada These Arms Of Mine.

U knjizi Rock and Roll: An Introduction autor Michael Campbell tvrdi kako Reddingov vokalni stil, osobito u bržim skladbama, ima osobine crnoga propovjednika, sugerirajući kako njime pogađa središnju točku između strastvenoga govorništva i konvencionalnog pjevanja. Svaka njegova izvedba preplavljena je emotivnošću, zaključuje se u knjizi. Doista, Reddingov stil – ranjiv ali snažan, gotovo preklinjući i duboko osjećajan, ali uvijek spiritualno poticajan – obilježen je potpunim predavanjem slušatelju. Ono što dodatno zapanjuje njegova je zrelost. Uvjerljivim izvedbama balada kao što su Pain In My Heart, I’ve Been Loving You Too Long i I’ve Got Dreams To Remember ostavio je neizbrisiv trag, pjevajući kao da mu život ovisi o tome, glasom čovjeka koji je u kasnim četrdesetim, a ne srednjim dvadesetim godinama.

Otisovo ime ubrzo postaje sinonimom za južnjačku inačicu soula, za autentičan glazbeni izraz koji je – sublimirajući iskustva crne Amerike – osnove gospela uspio prevesti na svjetovni jezik svakodnevice. U svega četiri godine, koliko je trajao njegov tragično prekinut angažman za renomiranu diskografsku kuću Stax – od 1963. do pogibije u zrakoplovnoj nesreći 1967. – Redding je izgradio jedinstven i utjecajan opus, prošaran klasicima koji će mnogo veću popularnost postići u rukama nekih njegovih suvremenika: primjerice Aretha Franklin 1967. potpisuje izvanserijski (feministički obojen!) remake skladbe Respect. Istovremeno, kalifornijska soul-blues pjevačica Etta James snima vlastitu inačicu još jednog Reddingova standarda, Security.

Kako su se šezdesete bližile kraju, a popularna glazba počela koristiti najrazličitije izvore inspiracije, tako je i Reddingov opus dospijevao u žarište zanimanja. Respekt i razmjernu popularnost ostvario je najprije izvan SAD-a, nastupima održanim 1966. u europskim prijestolnicama kao što su London, Pariz i Stockholm. Kad ga je londonski tjednik Melody Maker proglasio najboljim muškim pjevačem u konkurenciji bijelih pop i rock-izvođača, bilo je jasno da je Redding uspio nadvladati sve žanrovske, geografske i međurasne prepreke. Fascinantan nastup na Monterey Pop Festivalu početkom ljeta 1967, gdje je pred trideset tisuća pretežno bijele publike zasjenio psihodelične favorite folk-rocka kao što su The Byrds, Grateful Dead i Jefferson Airplane, otklonio je svaku sumnju u Reddingov planetarni potencijal.

Ideja o glazbi kao univerzalnoj snazi koja okuplja kreativne pripadnike različite boje kože i drukčijih kultura bila je ugrađena u Reddingovu osobnu filozofiju i pristup glazbi. Potkraj života odmaknuo se od svojih crnih korijena i počeo proučavati glazbu i poeziju Boba Dylana i albume Beatlesa, osobito Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band. Oba spomenuta izvođača poštovala su Reddingova ostvarenja, ali i nadahnula ga u kasnijem razdoblju karijere.

Nažalost, ona je prekinuta u najvećem uzletu, 10. prosinca 1967. tijekom putovanja na nastup u Madisonu, u saveznoj državi Wisconsin.

Redding nije poživio dovoljno dugo da bi posvjedočio kako evokativna i ležerna, melodijski neodoljiva (Sittin’ On) The Dock Of The Bay – skladana uz pomoć gitarista Stevea Croppera – polijeće na vrhove svjetskih top ljestvica. O vitalnosti njegova opusa izlišno je govoriti i da je ostao živ teško je pretpostaviti do koje bi se mjere razvio njegov neporeciv talent. Potpisao je šest preporučljivih studijskih albuma, a tko god imalo drži do svoje zbirke ploča trebao bi u njoj pronaći mjesto za najimpresivniji od svih, Otis Blue (iz rujna 1965), ili za neko od brojnih kompilacijskih izdanja ispunjenih njegovim ključnim singlovima. Na njima je razasuto mnogo argumenata u prilog tvrdnji da svijet soula i zapravo, glazbe općenito, i ovoga rujna imaju mnogo razloga za slavlje.